Osnovna škola Nikola Tesla

Teško je vjerovati da bi tinejdžeri mogli odvojiti jedno kišno popodne usred tjedna i uputiti se u Opatiju na neko predavanje u hotelu. No, krenimo redom.

Škola je sjećanje na žrtve Holokausta obilježila satovima gdje je sjećanje jedno od glavnih pribora na nastavi – povijesti. Profesorica-mentorica Anita Afrić je djecu od šestih do osmih razreda upoznala s pričama djece koja su stradala kao žrtve: naime, učenici su navikli slušati o ljudima, brojevima, načinima stradanja, no ne i djeci s kojom puno toga dijele, pa čak – kako je bio slučaj s jednim učenikom – i rođendan. Jedna je učenica poslije napisala da joj je „bilo najgore to što su i malu djecu ubijali bez milosti“.

Međutim, posebno iskustvo dobili su oni koji su se dva dana poslije uputili u Opatiju na susret s preživjelima. Dvadesetak učenika, u pratnji nekoliko profesora i svojih roditelja, čulo je predavanje o Židovima na ovim područjima, židovstvu općenito, ali i lošim, pa čak i stravičnim postupcima prema njima koja se ne bi smjela ponoviti. Zatim je uslijedilo nekoliko kraćih svjedočenja, bez mučnih detalja za djecu – no djeca su te detalje osjetila. Riječima jedne učenice:

„Iskreno nisam mislila da sve to što se dogodilo tim ljudima toliko strašno. … Kad sam vidjela te suze u očima i čula taj drhtavi glas mislila sam da neću moći izdržati u onoj prostoriji i slušati te strahote. Jako sam sretna što sam mogla osjetiti njihove osjećaje i čuti njihove priče. Koje su govorili s puno tuge i plačem. Ja iskreno mislim da ja to ne bi mogla. Divim se tim ljudima što su uspjeli uzdugnute glave nastaviti dalje“ (cijelo pismo učenice možete pročitati na stranicama Židovske općine Rijeka).

No, najljepši trenutak dogodio se nakon predavanja i svjedočenja, uz kekse i sokove, kad su se učenici spontano počeli družiti s preživjelima, pitajući ih, dijeleći suzu pa i smijeh, kao da silnih godina među njima nema. Pozdravljanja su često završavala i fotografijama za uspomenu (nekoliko fotografija možete pogledati ovdje).

Zahvaljujemo se gđi Meliti Švob na prekrasnom prijemu, gđi Irene Deže Starčević iz Židovske općine Rijeka te svim dragim licima iz drugih židovskih općina Hrvatske koja su nas srdačno primila i, kako je napisala jedna osmašica, „ispratili nasmijana lica“. Ravnateljica Tatjana Bandera Mrakovčić također je imala priliku dvije večeri kasnije dobiti jedno nezaboravno sjećanje nakon razgovora s dvije divne gospođe, također preživjele Holokausta. Zahvaljujemo gđi Švob i na tom pozivu, a rabina Moše Prelevića, s kojim smo se susreli tjedan poslije u sinagogi (povodom predavanja o spašavanju Židova u Albaniji), već smatramo školskim drugom.

Na kraju, rečenica s početka. Može biti da su se djeca u Opatiju uputila zbog riječi profesorice Afrić i mojih, da imaju priliku koju njihova djeca neće, nažalost, imati. No, prije vjerujem da mlade ne treba brzo otpisati. Rekli smo im da dođe tko želi. Došli su, čuli su. Prenijet će.