Stvaralačko izražavanje djeteta ima smisla samo ako se potiče njegov osobni izraz i ako mu se pruži mogućnost da kroz razne likovne zadatke potvrđuje i otkriva sebe kao stvaralačko biće. Zato mentor, kao organizator likovnih aktivnosti, vodi računa o zadovoljavanju dječje potrebe za stvaralačkim izražavanjem, ima razumijevanja za njihove specifične mogućnosti, želje i interese i pomaže im da ih ostvare i razviju na odgovarajući način. Mentor ima značajnu ulogu u razvoju dječjega stvaralaštva. Osim što priprema odgovarajući vizualni materijal i pribor za dječje likovno stvaralaštvo, on stvara i povoljno ozračje za dječje slobodno izražavanje, oblikuje dječju sredinu tako da im osigurava raznovrsna i probrana osjetilna iskustva koja se neprestano kultiviraju i koja ih potiču na stvaralaštvo.

Rad mentora polazi od postupaka kojima je cilj aktivirati djecu i njihovu aktivnost usmjeriti u željenome pravcu. Da bi to ostvarili, trebaju poznavati potrebe djece. Mentor koristi vanjske impulse sredine, bira predmete koje će pokazivati, uspostavlja komunikaciju djece s vizualnim pojavama, ljudima, drugom djecom, itd. Uz potrebnu toplinu, jačanje sigurnosti i povjerenja kod djece, mentor može ostvariti mnoge zadatke koje je predvidio u različitim likovnim područjima.

Nastavne metode

Metode u radu s darovitom djecom specifične su i primjerene likovno-kreativnim procesima. Metoda likovno-estetske komunikacije obuhvaća estetsko kultiviranje i umnožavanje te elaboriranje senzibiliteta; metoda istraživanja obuhvaća metodu transponiranja i metodu posrednih stimulacija; metoda kompleksnosti obuhvaća metodu preplitanja i naizmjeničnih utjecaja; metoda autonomnih postupaka obuhvaća metodu mogućnosti i inačica, osvješćivanja likovnoga senzibiliteta. Inačice bira mentor prema mogućnostima djece, a moguće je da isti problem svaki učenik riješi na drugi način budući da se polazi od stava kako se svaki likovni problem može riješiti na različite načine različitim metodičkim postupcima.

Razvoj stvaralaštva uvjetovan je pravilnim pedagoškim impulsima mentora. Odnos je ravnopravan, a sadržaji obiluju humanističkim komponentama koje se prenose na učenike iskrenom suradnjom i karakteristikama zakonitosti razvoja individualnosti učenika (prema likovnim čimbenicima, prema naklonostima za izražajnim sredstvima, prema karakteru ličnosti). Osnovni rezultati proizlaze iz dijalektičke sinteze razvojnih zakonitosti i pedagoških poticaja.

Procjenjivanje, tj. vrednovanje radova

Vrednovanje je vrlo složen proces. Svaki rad i svaka kreativnost može se procijeniti uz uvažavanje individualnih razlika svih i potrebnih specifičnosti (Karlavaris 1991: 246).

Dječji likovni izraz istinit je ''dokument'' psihofizičkoga razvoja djeteta. U dječjim likovnim radovima mentori prate razvoj stvaralačkoga procesa u unaprijed utvrđenim vremenskim intervalima na početku i na kraju nastavne cjeline na osnovi poticanih čimbenika kreativnosti i likovnih čimbenika. Tijekom realizacije programa prate djetetov optičko-tematski razvoj (od faze stvaranja, faze simbola do crtanja realističkih figura): oblikovni razvoj – umnožavanje likovno izražajnih sredstava (boja, linija, oblik, volumen itd.); razvoj kreativnosti - razvoj pojedinih kreativnih likovnih čimbenika (mašta, točno opažanje, motorička spretnost, senzibilitet, vizualno pamćenje, kreativno mišljenje, emocije); semiotički razvoj - jasno prenošenje vizualnih poruka; socio-tematski razvoj. Transformacijsko djelovanje učenici ostvaruju otkrivanjem vlastitoga kreativnog identiteta, sebi i drugima. Promatrači mogu vidjeti pojedinca kroz likovni uradak, sačinjen od njegovih misli i emocija uz pomoć kreativnosti, a sam pojedinac se samorefleksijom također može objektivno promatrati.

Prateći i analizirajući razvoj likovnoga procesa te paralelno s njim, i u njemu, osebujni razvoj kreativnosti, došlo se do zaključka kako taj proces treba svjesno organizirati, usmjeravati i poticati, što dovodi do sigurnoga razvoja kreativnosti, individualnosti izraza, razine ukusa, oblikovnoga razvoja i opće likovne razine. Što se djeci ponudi veća količina njima nepoznatih i neistraženih sadržaja, potiče se u njima veća znatiželja i želja za što neobičnijom realizacijom, što je pravi put ka kreativnosti.

U LIADO-u se velik naglasak daje poticanju likovne kreativnosti, posebice kod djece u dobi od 11 i 12 godina. U prirodnome psihofizičkom razvoju u toj dobi (vizualnoga realizma) postupno opada neposrednost i maštovitost dječjega likovnog izražavanja. Kod darovitih pojedinaca, uz adekvatno poticanje na divergentno mišljenje i kontinuiranu motivaciju, postiže se trajna aktivnost i može se utjecati na daljnji razvoj likovnoga mišljenja i izražavanja. U dobi od 13 i 14 godina veći je naglasak na optičko-tematskome razvoju djece, pa mentori usklađuju svoj program s razvojnim fazama djeteta. Oblikovni razvoj potiče se kroz sve četiri godine školovanja. Sustavnim i strukturiranim praćenjem i vrednovanjem procesa rada i produkta rada, te stimulacijom određenih čimbenika, moguće je pozitivno utjecati na kreativnost i razvoj darovitosti djece.