Mentori u LIADO-u razrađuju i fleksibilno provode program “Vizualne komunikacije i očuvanje kulturne baštine“, jer je i sam proces razvoja likovno kreativne ličnosti fleksibilan u odnosu na ciljeve odgoja. Upoznavanje kulturne baštine predviđeno je zadaćama programa svih likovnih područja, u svim razredima. Sadržaji se šire s obzirom na opseg i dubinu pri prijelazu u viši razred. Mentori biraju djela prema likovnome sadržaju iz riječke kulturne baštine, odnosno koriste se originalom u arhitekturi, urbanizmu i zavičajnoj djetetovoj okolini. Na originalima polaznik upoznaje ne samo djelo, njegovo značenje, poruku i vrijeme nastanka, već i usvaja pojmove likovnoga jezika, upoznaje različita likovna područja i likovne tehnike. Na taj način osvješćuje i razumije ono što vidi, razvija sposobnost vizualnoga promatranja; umjetničko djelo mu je osnovni izvor stjecanja znanja, ali i poticaj za vlastito likovno izražavanje, istraživačku radoznalost, slobodu kritičkoga mišljenja, kao i uvažavanje i poštivanje različitosti. Djeca posjeduju određenu estetsku razinu, stav prema svijetu, ali ne posjeduju sve upotrebne pretpostavke za adekvatno doživljavanje umjetničkih djela, što ovisi o stupnju njihove opće zrelosti, ali i o iskustvu u opažanju estetskih poruka.

Za provođenje programa u svakome je razredu planirano 126 nastavnih sati godišnje, tj. ukupno 512 nastavnih sati. Tijekom radnoga jutra međusobna je povezanost teorije i prakse u različitim omjerima. U praktičnome radu mentori polaze od interesa učenika, nastoje taj interes i potrebe aktualizirati, te se prema njima dalje asocijativnim mehanizmom pokreću simboličko-alegorijski, prijenosni postupci koji omogućavaju nastajanje novih, neobičnih i originalnih likovnih rješenja. U teoretskome dijelu isprepliću se kreativne asocijacije, povijest umjetnosti, teorija umjetnosti, teorija oblikovanja i semiologija. Poticaj mogu biti priroda, dječje iskustvo i umjetnička djela, nepredvidiv razgovor o neobičnome i čudnome s osloncem na svakodnevno i osobno iskustvo djece. Mentori teže stvaralačkim ostvarenjima i individualnim inačicama.

Mentori koriste različite načine izvođenja programa i usvajanja znanja: predavanja, radionice, vježbe, mentorski rad, samostalne zadatke, multimediju i internet, terensku nastavu, konzultacije. Na radionicama učenici samostalno usmeno interpretiraju odabranu temu. Tijekom individualnih i skupnih vježbi, koje se realiziraju u specijaliziranoj učionici (likovni praktikum), učenici primjenjuju teorijske spoznaje sadržaja predavanja te pokazuju samostalnost usvajanja navedenih sadržaja. Određeni se broj vježbi realizira na terenu, čime se utječe na kvalitetu usvajanja učenikova znanja iz likovne umjetnosti, hrvatskoga jezika, povijesti, zemljopisa i glazbene umjetnosti. Terenska nastava temelji se na posjetima ustanovama na području grada Rijeke (ali i izvan Rijeke) koje imaju vezu s likovnom umjetnošću ili likovnim, književnim, glazbenim izrazom, te posjetima značajnim izložbama u zemlji (susret s originalnim umjetničkim djelima). Ostvaruje se veza između sadržaja zavičajne likovne kulturne baštine i sadržaja drugih umjetnosti, psihologije, sociologije i pedagogije (interdisciplinarnost).

Sve su vježbe koncipirane tako da zadovolje tri faze: 1. izradu skica, 2. realizaciju u materijalu: crtež, grafika, slika, skulptura, 3. prezentaciju učinjenoga. Jednom godišnje učenici sami prezentiraju svoja postignuća nastala tijekom školske godine.

U radu s likovno darovitom djecom nema nastavnoga procesa u klasičnome smislu. Stoga je analiza artikulacije rada, s didaktičkoga aspekta, zasnovana na etapama stvaralačkoga procesa. Osnovni je cilj ovih etapa akumulirati potrebno znanje i povećati stupanj ulaganja  aktivnosti djece kako bi se potaknulo sazrijevanje prikupljenih spoznaja (inkubacija prema Wallasu, 1926.). Uloga mentora je: poznavanje zakonitosti likovnih procesa i pravovremeni odabir onih poticaja koji će pokrenuti upravo potrebne aktivnosti, služeći se konstelacijom čimbenika kreativnosti i likovnih čimbenika (iako oni nisu podjednako razvijeni, ni podjednako angažirani). Prema tome, postoji mogućnost njihovoga stimuliranja, a time i razvijanja. U skladu s tim saznanjima mentori stvaralačke procese provode u pet faza koje proizlaze jedna iz druge: priprema stvaralačke ideje (preparacija), faze prividnoga mirovanja (inkubacija), otkrivanje kreativnoga rješenja (iluminacija), ostvarivanje kreativne ideje (realizacija) u materijalu, likovnome mediju i procjena vrijednosti kreativnoga rješenja (verifikacija). 

1.            Priprema stvaralačke ideje – prikupljanje potrebnih informacija, identifikacija problema koji se rješava, kritička procjena prikupljenih informacija glede problema.

2.            Faza prividnoga mirovanja (inkubacija) – pokretanje invencije uz pomoć igre kroz koju kvalitativno priprema stvaralačku ideju, jer se u ovoj fazi pojačava angažiranje kvalitativnih

(poticajnih) čimbenika. Ovo opuštanje i improvizacija imaju za cilj pokrenuti poticajne čimbenike i dovesti ih u vezu s identificiranim problemom i sa svim podacima koje smo u vezi s njima skupili. 

3.            Otkrivanje kreativnoga rješenja (iluminacija) – u ovoj fazi dolazi do iskazivanja neobičnoga, originalnoga spoja između omogućavajućih i poticajnih čimbenika, uz izvjesnu dominaciju poticajnih, što je iluminiralo djecu novim i neočekivanim rješenjem. Sama  ideja zapravo je rješenje koje je nastalo na nepredvidivim vezama zadanoga problema te prikupljenih podataka i aktiviranja inventivnih kombinacija duhovnoga potencijala ličnosti.

4.            Ostvarivanje kreativne ideje – u likovnosti, književnosti i glazbi predstavlja stalnu izmjenu angažiranja poticajnih i omogućavajućih čimbenika, što konkretno znači da se u poticajne čimbenike povremeno uključuju omogućavajući (npr. ranije iskustvo, kako se neka ideja realizira, iskustvo o korištenju određenoga materijala, radno-izvođački procesi, poznavanje konvencija o umjetničkome izrazu). U ovoj fazi, ukoliko se pojave problemi, kreativni se proces ukratko obnavlja, jer se novi problem rješava „učenjem“ pa kraćom improvizacijom da bi se javila kreativna ideja kako taj novi problem riješiti, a zatim i realizirati, dakle, ostvariti onu aktivnost koja je karakteristična za fazu rada.     

5.            Procjena vrijednosti – kreativnoga rješenja, djeca raspravljaju o usvojenim procesima i ostvarenim rezultatima, a pri tome nešto su naglašeniji omogućavajući čimbenici iako ih, kao i kod svih estetskih pojava, prate i poticajni čimbenici.

Koristeći i potičući procese i čimbenike kreativnosti, mentori su razvili visoku kvalitetu rada kod djece. U literaturi nailazimo na autore koji različito pristupaju opisivanju etapa stvaralačkoga procesa. Analizom različitih izvora Poljak (1985.) je uočio da uza sve razlike u opisivanju tijeka stvaralačkoga procesa postoji mnogo zajedničkoga. Previšić (2007.) navodi da se u većini slučajeva radi od tri do šest etapa u procesu stvaranja. Stvaralački rezultat može biti i poticaj za nastavak stvaranja, u čemu se ogleda dijalektički odnos stvaranja i međusobna povezanost etapa stvaralačkoga procesa. Pri planiranju svakoga rada s darovitom djecom mora se voditi računa o osnovnim načelima razvijanja darovitosti koji proizlaze iz njihovih karakterističnih potreba. Feldhausen i Wyman su (1980.) grupirali  odgojno-obrazovne potrebe darovite djece u tri kategorije: stjecanje znanja i iskustva, razvijanje emocionalnoga potpornog sklopa i motivacije, stvaranje uvjeta za razvoj kreativnosti.

U radu djeca se tretiraju kao aktivni subjekti ravnopravni s mentorom, a njihov je individualni interes sastavni dio nastavnoga procesa. Učenici na kraju svake cjeline i na kraju godine zajednički donose sud o uspjehu. Mentor samo usmjerava pozornost učenika na sadržaje koji su odlučujući za donošenje suda, usvaja s njima estetske i pedagoške kriterije i tako im olakšava odabir radova za prezentaciju, koja treba djelovati odgojno i poticajno na daljnji rad.

U svim razredima nastavni proces je kompleksan, složen od mnogih elemenata koji se međusobno isprepliću. Ciljevi su formirani uvažavajući društvene zahtjeve aktualnoga vremena i povezujući sociološke i likovno-estetske zahtjeve. Podijelili smo ih na četiri dominantna cilja za svaki razred (s obzirom na uzrast): likovno-odgojni koji obuhvaća razvoj likovne sposobnosti na kreativnome i receptivnome planu; likovno-obrazovni koji obuhvaća upoznavanje umjetničkih djela, teoriju likovne umjetnosti, ikonologiju, tehnologiju, teoriju oblikovanja, dizajn, arhitekturu, vizualne komunikacije; opće-odgojni koji obuhvaća razvoj ličnosti, njezinih općih kvaliteta, razvoj opće kreativnosti i svijesti o emancipaciji, zatim socijalizaciju ličnosti i jačanje moralnih vrijednosti, kritičnosti i tolerancije; pripremanje za rad, što se odnosi na društveni život koji obuhvaćaju znanja i sposobnosti praktičnoga rada, te borbu za demokratičnost i uvažavanje ličnosti. Mentori su sadržaje i program fleksibilno prilagodili svojoj djeci, iako svaki mentor koncipira okosnicu koja sadrži više komponenata: likovnu sistematiku, pedagošku sistematiku, sociološku sistematiku. Svatko od njih kreativno razrađuje okvirni program. Posebnu pozornost mentori posvećuju usklađivanju intelektualnoga i emocionalno-socijalnoga razvoja.

Intelektualni razvoj

Djetetu je likovna aktivnost način kojom ono uspostavlja komunikaciju sa samim sobom i svojom okolinom, iz koje bira one dijelove s kojima se želi identificirati. Te odabrane dijelove organizira na svojemu motivu koji transformira u novu misaonu cjelinu. Ovakav proces ne može proći bez misaonih funkcija. Rješenje i odgovori, do kojih dijete dolazi u tome procesu, njegovi su, a crtanje, slikanje ili građenje odražavaju njegovu povećanu  sposobnost oblikovanja, i to izborom elemenata i njihovih odnosa. Kada se pred djecu stave različiti likovni materijali, tehnike i kada im se postavi zahtjev da likovno prikažu neki predmet ili događaj, djeca se nalaze u situaciji da moraju rješavati određeni problem i pronalaziti samostalna rješenja i sredstva kojima će ga riješiti.

U procesu likovnoga izražavanja naročito dolazi do izražaja kreativno mišljenje, koje se odražava i u stvaranju nečega novog, u kombinaciji poznatih oblika u nove cjeline. Osim procesa mišljenja, u likovnim aktivnostima razvijaju se i ostali intelektualni procesi, kao što je primjerice pažnja, koja se kreće od spontane i nenamjerne, kada se djeca kratkotrajno igraju, sve do dubljega ulaženja u suštinu materijala i prikazivanja vrlo sitnih detalja na nekome objektu. Vizualno se pamćenje također razvija u procesu likovnoga izražavanja. Dječja mašta se bogati putem dječje igre i likovnoga stvaralaštva. Naročito se razvija u takvim oblicima likovnoga stvaralaštva u kojima dolazi do izražaja likovna kombinatorika. Maštu potiče i započeto pričanje priče koja će imati svoj završetak u likovnome radu, odgonetanje zagonetke crtežom ili slikom, ilustracija neke brojalice i sl.

Emocionalno-socijalni razvoj

U procesu likovnoga izražavanja učenika postoje veoma pogodni uvjeti za pravilan i bogat emocionalni razvoj. Učenik uči izražavati svoje osjećaje i uživati u tome izražavanju. On na taj način stječe povjerenje u sebe, biva ohrabren u vlastitome nezavisnom stavu i mišljenju i izražava svoje misli, osjećaje i ideje. Dijete koje je emocionalno oslobođeno, osjeća se sigurno i ima povjerenja u sebe kada se u svojemu kreativnom radu suoči s bilo kojim problemom. Ono je slobodno da istražuje, eksperimentira i stvara neobične i nove oblike. Vlastito izražavanje ličnosti, stjecanje svijesti o sebi ima primarni značaj i zato likovne aktivnosti mogu puno doprinijeti ovome aspektu razvoja.

Isto tako, likovna aktivnost se može promatrati kao sredstvo komunikacije djeteta sa svojom okolinom, dakle kao uspostavljanje socijalnoga kontakta sa svojom sredinom.